Telefon: +385 (0)52 874 505 | E-mail: [email protected]

Raša, najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 397 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave, odnosno u vrijeme tzv. fašističke ere. Izgradnja naselja započela je 10.3.1936., i završio 10.4.1937. veći dio zgrada bio je dovršen, pa je počelo useljavanje stanara, a Raša je svečano inaugurirana 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Hosta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Posebnim kraljevim dekretom Vittoria Emmanuele III nastaje statut općine Raša koji seže iz 28.10.1937. kao simboličan datum kojim je obilježena petnaesta obljetnica marša na Rim.

 

Inicijalno novonastali rudarski grad zvao se Liburnia, no zbog političkih okolnosti neposredno prije donošenja statuta naziv je promijenjen u Raša, tj Arsia po istoimenoj rijeci koja sa svojim pritocima geografski i morfološki određuje ovo područje. Rijeka Raša (Arsia flumen), iako kratkog toka još iz prapovijesnih razdoblja pa sve do novijeg doba, često je predstavljala razgraničenje različitih plemena, naroda, carstva i država.

Izgradnji naselja prethodili su opsežni melioracijski radovi raške i osobito krapanske doline, u vremenu od 1927. do 1935. godine, u organizaciji posebnog Konzorcija na čijem se čelu nalazio ondašnju gradonačelnik Labina, barun Giuseppe Lazzarini de Battiala. Rudarska djelatnost ovog područja seže u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave, jer iz godine 1626. potječe prve eksploatacijske aktivnosti u dolini Krapna.  Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. Sveopća industrijalizacija, uz široku primjenu parnog stroja, omogućila je značajan razvoj ugljenokopa, pa se tako u doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. st. godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona uz uporabu od oko 1500 djelatnika. U tom je vremenu Krapan procvao s izgradnjom niza novih objekata, gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika. Godine 1905. podignuta je tamo i manja crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara.  Talijanska uprava, zbog potreba svoje autarkične privrede, poradila na značajnom povećanju proizvodnje, pa je ista 1936. g. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. Upravo stoga je ugljenokopno društvo „Raša“ („Arsa“ Società Anonima Carbonifera) i njegov pravi slijednik A.Ca.I. (Azienda Carboni Italiani) naručilo izgradnju novog naselja. Projekt naselja i nadzor izgradnje povjeren je tršćanskom arhitektu Gustavu Pulitzeru Finaliju i njegovom arhitektonskom studiju STUARD (Ukmar, Lah, Kosovel). On je imao jedinstvenu priliku da urbanistički riješi kompletno naselje i da arhitektonski oblikuje svaki objekt. Osim toga uredio je mnoge unutrašnjosti, osobito objekte javnog sadržaja, a izradio je i nacrte namještaja, interpretirajući na osobni način principe cjelovitog djela (Gesamtswerka) koje je usvojio na Politehnici u Münchenu. Pulitzer je naselje hijerarhijski podijelio, na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi povezivanja, ali i razdvajanja. U radničkom dijelu dominira kuća s četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i komadom vrta. Projektirao je i peć na ugljen koja omogućava grijanje cijelog stana. Stanovi za službenike i rukovoditelje imaju veći komfor i grijanje im je omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća. Grad, planiran za 2000 do 3000 stanovnika, imao je sve potrebite sadržaje, od komunalne palače i policijske postaje, do škole, vrtića, pošte, kavane, restorana, hotela, trgovina, kino dvorane i bolnice, sportskih igrališta pa čak i otvorenog bazena olimpijskih razmjera. Infrastruktura bila je također zavidno dobro riješena: vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda u svim javnim objektima. Naravno uz rub grada nalazila se i direkcija rudnika.

 

Srce grada je gradski trg, čijem je projektiranju arhitekt posvetio posebnu pozornost. Na njemu dominira impozantna crkva sv. Barbare s pomno promišljenom krovnom konstrukcijom koja je dobivena nizanjem armirano betonskih lučnih rebara.

Neki su u oblikovanju crkve s pripojenim zvonikom prepoznali simboliku rudarskog vagoneta, dok su u crkvenom tornju prepoznali simboliku rudarske lampe, no takva povezanost ostala je tek dio tumačenja slučajnih prolaznika, bez stvarnog uporišta u temeljenog projektnom dokumentacijom.

 

Unutrašnjost crkve, vrlo skladnog modernističkog oblikovanja s jednostavnim, ali profinjenim detaljima mramornog oltara i škropionice, produhovljena je s bočnom stropnom rasvjetom, koja je uklonjena prilikom adaptacije 90-ih godina prošlog stoljeća. Dva izdužena staklena prozorska otvora krase stražnji lučni zid iza oltara te profinjenom staklenom kupolom na istočnom crkvenom ulazu.

Uz crkvu naslanja se gradska loža, graditeljski element čest u mnogim srednjovjekovnim istarskim gradovima. Na desnom ulaznom pilonu ističe se i kameni reljefni lik sv. Barbare, djelo tršćanskog kipara Uge Carà. Trg je svojevremeno krasio i kameni kip rudara-ratnika, čiji je autor mladi kipar Marcello Mascherini rodom iz Udina, no skulptura je odmah u poračju uništena. Raški trg krasi gradska fontana modernističkog avangardnog oblikovanja.

Temeljni princip kojim se rukovodio Pulitzer bio je racionalizam, na tragu onovremenih europskih arhitektonskih strujanja. Jednostavne stroge linije, čiste, svijetle plohe našle su široku primjenu kod njega. Vežući se na mediteransku tradiciju, pravokutnim rješenjima pridodao je i luk, tako da su njegove arhitektonske kompozicije razigrane ne samo linearno već i dubinski zbog igre svjetla i sjene. No, Pulitzer se nije zadovoljio samo ovime. Modernom i suvremenom, dakle europskom, dodao je i tradicionalno, lokalno, istarsko, kako u primjeru obrade elementa baladura tako i u znalačkoj uporabi mjesnog kamena. Zbog svega toga Pulitzerova arhitektura, koja sadržava sva bitna obilježja racionalizma i modernizma u primjeru Raše, postala je svojevrsni uzor i model za urbanističko i arhitektonsko oblikovanje novih naselja, koji je potom našao primjenu u Carboniji.

Nakon drugog svjetskog rata Raša je doživjela paradoksalnu sudbinu. S jedne strane je zbog svoje, nehotične, fašističke prošlosti sistematski zapostavljana i prepuštena propadanju, a s druge je strane kao proizvođač dragocjenog crnog zlata veličana i poštovana, ali sve u cilju njezinog maksimalnog iskorištavanja. U doba jugoslavenske uprave općina Raša integrirana je u općinu Labin, da bi potom u novoj Hrvatskoj državi iznova dobila status samostalne općine. Otada se sustavno vrše napori za valorizaciju ovog nekada izuzetno značajnog rudarskog središta.